One day.

Welcome!


18.05.2018.

42 sedmice.

Spadam u kategoriju ljudi koji mrze tehnologiju, 'sem napretka u oblasti fotografije i svemira, sva tehnologija tu je potrebna i poželjna. Ali eto, da bih bila dio društva imam sve to po pravilu, pa i Instagram, i sada listam neke stare slike i vidim kako mi je tadašnja i cjeloživotna najbolja drugarica nešto prelijepo komentarisala na nekoj bezveznoj slici, da me ohrabri. A sada prođemo u tišini jedna pored druge kad ja izvedem cuku i kažemo jedna drugoj "Zdravo" ili mahnemo samo i imamo onaj "Joker" osmijeh iz "The Dark Knight"-a. A imamo i situacije kada izađemo sa društvom koje se čitav život skuplja i druži i onda izbjegavamo poglede, možda podijelimo po neku cigaru, kao simbol tog dugogodišnjeg prijateljstva. To se sve može desiti za 42 sedmice.

09.04.2018.

Who let the dogs out!?

Divan je dan i krenula sam s psom do parka. Spakovala knjigu, flašu vode, cuki poslastice, obukla lepršavu haljinu. Neki lik je otvorio prozor dok smo prilazile parku i zarežao, ali bukvalno, a meni je u glavi samo odzvanjalo "Who let the dogs out".

10.03.2018.

A girl walks home alone at night.

Kada nas pitaju zašto nam treba feminizam, trebamo svi dobro razmisliti jer sigurno svi imamo po jedan primjer koji bi dokrajčio osobu koja nas to pita. Moj je poprilično "bezazlen", ali za mene jako važan primjer zašto nam treba feminizam. Vraćam se iz grada s drugaricom pješke, iza ponoći je, ali poprilično smo normalne osobe i odlučujemo se da pješačimo, jer mislimo da nema potrebe da plaćamo taksi. Ona živi bliže gradu i stajemo da se pozdravimo i vidimo neko sumnjivo bijelo auto, koje se sa raskrsnice ne uključuje u saobraćaj, iako nema auta. Mi stale tako nešto pričamo, dogovaramo se u koliko ćemo trčati sutra, i vidimo kako se to auto vraća, gasi svjetla i stoji tu blizu nas. Meni tad nimalo nije bilo svejedno, pogotovo svjesna toga da narednih petnaest minuta sama pješačim, i čekamo mi da on ode, i kad je zamakao mi se rastavljamo i ja krećem sama. U tom trenu pokušavam da se sjetim svega pozitivnog i da ne razmišljam ni o čemu lošem, jer znam da mi to neće pomoći, a i pomišljam ko bi išta uradio nekome, ljudi su u mom svijetu neke ljubičaste boje uglavnom dobri. Nisam ja puno pješačila i ugledam prekoputa bijelo auto ide što sporije može, ćelavi srednjovječni muškarac, sada mu već i glavu mogu vidjeti, okreće se prema meni i ima najgori mogući osmijeh na svijetu, osmijeh koji kaže da moja budućnost i ono što će se desiti te večeri ovisi samo o njemu. Ja pomišljam tad kako sam umislila, možda nekoga traži, možda mu ličim na nekoga, obučena sam "kulturno", ko bi mene mogao uopšte povrijediti, međutim nakon par koraka ga ugledam iza sebe, i ja onako panično trčim, da pređem ulicu i na svu sreću prekoputa je neka ekipa, vidim i dvije djevojke i lagano im se prišunjam, nazovem taksi i čekam, 7 minuta mi rekoše. Ja kontam kako neću preživjeti tih sedam minuta, noge mi se tresu, u glavi mi samo mama i tata, i kako bi ih slomilo da mi nešto bude i opet bijelo auto, osmijeh, sada još gori i neki 0kret rukom. Mučnina u želucu. Gledam na sat. Čujem ove pored mene kako su zvali isti taj taksi i čekaju već dvadeset minuta. Ja u tom trenu ludim, pomišljam kako ću ostati sama na ulici, i nailazi taksi i po nekim ludim zakonima univerzuma prvo mene odluči odbacit. Naravno to je popraćeno zvonjavom psovki ove ekipe, ali u tom trenu meni ništa nije važno, svi moji principi su nestali, samo želim da se ušunjam u svoj krevet i da se smirim. I krećemo prema mojoj kući i opet bijelo auto i njegov pogled, i ja u tom trenu u nozdrvama osjećam smrad toga bijelog auta, grozotu koja vlada u njemu i žmirim misleći da me neće vidjeti ako ja njega ne vidim. Stigla sam ja kući, drhtavim rukama jedva otvorila vrata, i kad sam ušla u kuću srušila se na hladne pločice i počela plakati. Tek tad sam postala svjesna da se ta noć mogla završiti jako loše, i da ništa nije bilo u mojim rukama, jer sam mršava žena, koja iza ponoći želi da dođe kući sama. Nikada više nisam išla pješke, nikada više nisam pomislila da sam baš jaka, jer od te noći znam da ako neko želi da mi nanese zlo, to će i učiniti, pogotovo ako nemam sreće u tom trenutku. Upravo zbog ovoga trebamo feminizam, trebamo majke koje su jake i koje će svoju djecu i mušku i žensku odgajati u feminističkom okruženju. Zato svi koji misle da je feminizam trend neka zatvore oči i pomisle da su na trenutak ja u ovoj noći sa bijelim autom, da nisu prešli ulicu, nazvali taksi, igrom slučaja naišli na te ljude, i da taksi prvo mene nije poveo, i da im je bijelo auto stalo i izašao muškarac koji je sigurno jači od nje. Tačka.

02.02.2018.

Parallel universe.

U nekom paralelnom univerzumu stojim na sceni,sretna i glumim. U ovom stojim čvrsto, ali lažno čvrsto i glumim u svakodnevnom životu.

08.01.2018.

Prazna čaša.

Kad smo bili mali i naši nas vodili na sijelo, mi smo u susjednoj sobi naslanjali čaše uz zid da čujemo šta naši roditelji pričaju. Popijemo iz čaše sokić što prije i prislonimo. Pitam se da li to djeca i danas rade.

04.01.2018.

Call me by your name!

"We rip out so much of ourself to be cured of things faster than we should that we go bancrupt by the age of thirty and have less to offer each time we start with someone new. But to feel nothing so as not to feel anything - what a waste." Samo da kažem da je film "Call me by your name" nešto zaista posebno.

30.12.2017.

Have a nice day!

Kada dođe dan koji ni gledanje Harry Pottera pod dekicom, uz šolju kafe i psa uz mene ne može popraviti, znam da je nešto krenulo krivo. (I da, znam da sam prestara da gledam Pottera)

18.12.2017.

Mama, rodi me da budem šalteruša.

Neki dan sam bila na četverosatnoj meditaciji. Odlična stvar. Najvažnije što sam naučila je - budi ljut, budi sjeban, budi uplašen, budi - i izbori se, ali nemoj biti bespomoćan, ne dozvoli im baš toliko da te ubiju. I tako skontam ja kako stvarno dugo nisam bila ljuta, pa čak ni pomislila na ljutnju. A znate kako kažu - traži i dobit ćeš. I eto ga. Ugledam prijateljicu koju znam iz srednje škole, ženu koja može biti uzor mnogima, puna duhovnosti, ljepote, prelijepo stvorenje, izrazito inteligentna, stoji  iza šaltera. Smješka se ona meni, neiskreno, a ja njoj nazad potpuno iskreno, jer je i dalje vidim s onom pipetom u ruci i vidim hrabro stvorenje koje može ama baš sve, jer ko bi takvom čudu stao na put. Da je rođena u drugo doba, u drugoj državi mgla bi biti druga Marija Kiri, uvijek je bila vješt hemičar. Ali nejse, ne biramo mi ništa po rođenju, barem znam da ona ne bi izabrala roditelje koji će se tući, pa razvesti, pa joj dobro iščeprkati po glavi i zbuniti, i ne dopustiti neke hrabre poteze i učiniti prestravljenu, polufunkcionalnu odraslu osobu. S druge strane gledam sve te brojne instant ljude, samopromovirajuće reklame za šminku, izvana sjajne, iznutra pišta i kontam au svijete al sam ljuta. Gdje je sad ta karma, zakon privlačnosti, neko budno oko da i nju prigrli. Zar je moguće da želiš da budemo šalteruše, sa crvenim maramama oko vrata, vezanih u neku polumašnu, s crvenim ružem i lažnim osmjesima, kad možemo graditi svjetove.
Eh eto tražila ljutnju - dobila ljutnju.

17.12.2017.

Savremene ljubavi.

"Ima u tom svijetu nešto gore od ubojstva, teže od atomske bombe, groznije od etničkog čišćenja i apsolutno neprihvatljivo u svakom smislu, poput uragana ili oluje. To je kad igrom slučaja ispadne, da žena s kojim si stupio u brak, već odavno nije djevica."

04.12.2017.

Pardonne moi!

Meša Selimović je nekako uvijek bio zabranjen u "intelektualnim krugovima". Niko nikada nije govorio da ga voli čitati ili su svi imali kritike koje nisu bile potrepljene nekim bogzna činjenicama protiv Meše, a pri tome su to uvijek bili ljudi koji su kukarali oko svake sitnice i imali su 30 godina i spavali do podne. Dovoljno. Ni meni Meša nije omiljeni, ali sam odrasla uz Tišine, Derviš i smrt, Ostrvo. Naravno da čovjek nije vrhunac književnosti, ali je makar ljudskosti i emocije na ovim prostorima. I ja volim Ežen Jonesko, Rilkea, Žan Pol Sartra, Kunderu, Aliju Isakovića, Kamija, Nikolaidisa, Čehova, Poa, čika filozofe, ma danonoćno bih ih čitala. Ali volim eto i Mešu, kao što volim haljine, duge, lepršave, i neurednu kosu, i blentave cipele.


Stariji postovi

One day.